nedjelja, 11. prosinca 2016.

Gost bloger: Moja Akonkagva



Aleksandar Damnjanović


Šatorsko platno je ludački lupalo na vetru koji je sa zapada donosio vlagu sa beskrajnog Pacifika. Grizao je naše obraze dok smo čekali na znak za pokret. Odužilo se već previše. Prošla je čitava večnost od kad smo napustili udobnost toplih vreća, stavili već spremne rančeve na leđa i pogleda uprtih u mrkli mrak čekali. Raše[1] još nema. Baš je našao kad će da se uspava, Berlina[2] je pravo mesto za malo dužu dremku dok te drugari čekaju na vetrometini i debelom minusu. Cupkam u mestu da zagrejem već hladne nožne prste ali sa malo uspeha. Utom Šuki[3] izranja iz mraka: 

četvrtak, 8. prosinca 2016.

Tok svijesti tokom intervala




Nikad sporije se vozim kući nakon posla kako bih se presvukla i otišla na trening. Navlačim helanke a imam utisak da mi se nogice same neposlušno izvlače iz nogavica. Neće da idu. Neraspremljen krevet od jutros i termo čarape na njemu izgledaju privlačno. Napolju je -3°C. Čeka me hladnoća, adaptacija, zagrijavanje, kidanje intervalima a moja kreativna strana bi da piše i čita u toplom domu. “Idemo, idemo. Bez razmišljanja”, govorim sebi.

utorak, 6. prosinca 2016.

Volonteri na trkama



Koji je ovo kilometar? Kuda sad? Kakva je podloga do kraja? Gdje su prijave? Gdje je pasta party? Mogu li zamijeniti majicu za drugi broj? Gdje mogu ostaviti stvari? Uobičajena su pitanja kojima zatrpavamo volontere na trkama na kojima učestvujemo. Naša pretpostavka je da svi oni znaju sve o svemu i da trebaju u svakom trenutku imati spreman odgovor za nas. Vrlo često ćemo loše ocjeniti volontere na trci samo zato što nisu mogli udovoljiti našem zahtjevu, pružiti informaciju koju bi po nama trebali imati. S obzirom na iskustvo na trkama koje imam, te volontersko i organizatorsko, u nastavku ću iznijeti neka svoja zapažanja o međusobnom odnosu trkača, organizatora i volontera.

nedjelja, 27. studenoga 2016.

Živi bili i uz brdo brzi


S obzirom da je sve više trkača početnika koje privlače nebeske (sky running) ili trail trke, te da je takođe dosta iskusnijih trkača koji učestvuju na takvim trkama ali na jakim usponima dobijaju grčeve ili gube snagu, vrijeme je da se pozabavimo treninzima koji će vas odvesti na uzbrdice i sprijateljiti s ovim, mnogima, mrskim neprijateljem. Može se desiti da ih čak zavolite ili da vam iskustvo koje steknete na njima da samopuzdanje tako da vas nijedan uspon, na stazi i u životu ne uplaši. Korak po korak, savladaćete prepreke koje su do sada stajale između vas, strme staze i nepristupačnog vrha, naučićete da ih vidite kao izazov koji će za kratko vrijeme postati pređeno gradivo. Razmišljajte o simbolici koju usponi imaju i vama kako trijumfalno stojite na vrhu i sa smješkom gledate na nesigurnu verziju sebe koju ste ostavili u podnožju brda.

ponedjeljak, 21. studenoga 2016.

Izazov sedmice: STEPENICE



Ako vam je dosadila monotonija dugih treninga na traci ili cesti, zamaraju vas intervalni treninzi na stadionu, nemate vremena za odlazak na brdski trening ili jednostavno vam treba nešto novo, prihvatite izazov i trčite uz stepenice. Uz dobar intenzitet, potrošićete mnogo kalorija, a potraje li vaš trening stubama, skalama, štengama,  odnosno stepenicama, dovoljno dugo, dovešćete potrošnju kiseonika, glikogena i masti do vrhunca, tačnije, anaerobni prag ima da gori!  

petak, 4. studenoga 2016.

Put motora ili put maratona?

Nakon što sam s prijateljicama sa sjevera evropskog kontinenta pokrenula dijalog o rekreativnim navikama Norvežana, Šveđana, Danaca i Holanđana koji se ubrajaju u najaktivnije narode u Evropi, jedna od njih mi je prepričala zanimljivu anegdotu koja je otvorila novu polemiku i razmišljanje o motivaciji i trkačkim izazovima. U nastavku uvoda ću vam prepričati situaciju koja je potakla dilemu iz naslova. Direktor moje prijateljice Azre koja živi u Oslu svaki dan dolazi biciklom na posao tako prelazeći ukupno 50-ak km u oba smjera. Nju je zanimalo otkud mu ta istrajnost da svaki dan, čak i po kiši, na posao dolazi dvotočkašem pa je jednom prilikom i započela razgovor na tu temu. Disciplinovani Norvežanin joj je objasnio da muškarci ulaskom u svoje četrdesete dođu u iskušenja koja ih mogu odvesti u dva smjera. Jedan je „put motora“ a drugi „put maratona“.

nedjelja, 23. listopada 2016.

Korporativna kultura i sport

 

Korporativna kultura podrazumjeva sistem vrijednosti koji se poštuje unutar kompanije ili organizacije a može da integriše i odnos koji menadžment i zaposlenici imaju prema sportu. Promjena koju sport u kolektivu može donijeti je ujedno i pozitivan iskorak u poslovanju jer entuzijazam koji sport generiše podiže timski i radni moral, utiče na produktivnost. Ovakva praksa takođe doprinosi u izgradnji imidža i brendiranju kompanije ili organizacije.

ponedjeljak, 17. listopada 2016.

Mladen Plakalović i JUT Team na postolju Sokolovog puta

U subotu, 15. oktobra, na Suvoj planini kod Niša, je održano treće izdanje trke Sokolov put kojim je završena ovogodišnja serija takmičenja u trail trčanju organizovanih od strane Skyrunning asocijacije Srbije. Izuzetno tešku stazu dugu 22 km s 2200 m kumulativnog uspona je savladalo ukupno 211 takmičara a do cilja  je kao član Jahorina Ultra Trail Teama prvi stigao najbolji bh biatlonac Mladen Plakalović. Plakalović je od starta u Niškoj Banji do ciljne kapije na vrhu Trem stigao za 2 sata i 36 minuta ostvarivši prednost u odnosu na drugoplasiranog Nenada Živkovića od nepunih jedanaest minuta dok je treće mjesto zauzeo Dušan Bazić s Kopaonika s vremenom 2 sata i 51 minut.

srijeda, 12. listopada 2016.

Zašto trčanje ne može biti dosadno

Kako trčanje učiniti zanimljivijimNa pomen nevježbačima da se aktivno bavite trčanjem, veoma često ćete prvo zapaziti njihov začuđeni izraz na licu koji odražava nevjericu da neko uopšte može da trči a da još nije odustao. Nakon toga slijedi komentar da je njima trčanje jednostavno dosadno i da tu nema ništa zanimljivo. S obzirom da takve sitaucije nisu nimalo rijetka pojava dala sam sebi izazovan zadatak da stanem u odbranu trčanja i argumentovano dokažem da svi koji slično tvrde nisu u pravu. 

ponedjeljak, 10. listopada 2016.

Krali Marko Trail: Gore dolje stazama Kraljevića Marka


Sve oko Prilepa je golemo. Ali za razliku od Skopja koje svoj postsocijalistički urbanistički makeover doživljava kreirajući predimenzionirane fontane i skulpture, priroda je ovdje u svom pretjerivanju kreirala golemost koju čovjek želi istražiti, upoznati, prigrliti i s kojom se lako identifikovati. Za razliku od Skopja u kojem sam se osjećala kao da sam upala u bizarnu holivudsku scenografiju za  kakav epski film, oko Prilepa sam trčala trku koja oživljava istinski mit i otkriva duh jednog prostora: Krali Marko Trail.