Ulazim u stan u kom me čekaju njih dvojica. Trebamo imati radni sastanak, a nakon toga nešto zbog čega cijeli dan s nestrpljenjem očekujem odlazak na spavanje i novi dan. Raaaaaaano, rano ćemo ustati, spremiti se i odvesti do Brusa odakle ćemo istrčati na vrh Trebevića gdje ćemo čekati izlazak sunca a zatim se vratiti kući, spremiti i otići na posao. Vraćanjem sata unazad, prosto mi je zafalilo dnevne svjetlosti pa je ranojutarnji trening izgledao kao savršena ideja. 22h je i taman krenem da se izvinjavam što kasnim, kad čujem kako mi muški glas odsječno saopštava: „Kavaz, mi smo mislili da ostanemo duže večeras da radimo i da preskočimo ujutro trening“.
Prikazani su postovi s oznakom bih trail running. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom bih trail running. Prikaži sve postove
petak, 6. studenoga 2015.
Jutarnji treninzi: Zornjak ili ti sabah trail
Ulazim u stan u kom me čekaju njih dvojica. Trebamo imati radni sastanak, a nakon toga nešto zbog čega cijeli dan s nestrpljenjem očekujem odlazak na spavanje i novi dan. Raaaaaaano, rano ćemo ustati, spremiti se i odvesti do Brusa odakle ćemo istrčati na vrh Trebevića gdje ćemo čekati izlazak sunca a zatim se vratiti kući, spremiti i otići na posao. Vraćanjem sata unazad, prosto mi je zafalilo dnevne svjetlosti pa je ranojutarnji trening izgledao kao savršena ideja. 22h je i taman krenem da se izvinjavam što kasnim, kad čujem kako mi muški glas odsječno saopštava: „Kavaz, mi smo mislili da ostanemo duže večeras da radimo i da preskočimo ujutro trening“.
nedjelja, 18. listopada 2015.
Staze za trail trčanje: Trebević Ridge Trail
Mom prvom odlasku na trčanje po
planinskim stazama prethodilo je istraživanje po internetu i pronalaženje tekstova,
trekova, opisa i fotografija koje bi mi mogle pomoći da pronađem obližnje rute
za trčanje. Planine koje okružuju Sarajevo su zaista raj za sve koji vole trail
ali se ne možemo baš pohvaliti mrežom označenih šetnica i staza a i ako
postoje, teško je doći do informacija o njima jer ne postoje info tačke u
gradu, sajtovi na kojima se mogu naći informacije o njima ili printane mape
koje bi se distribuisale putem sportskih društava ili lokalnih zajednica. Na
sve to, svijest o minama zaostalim iz rata poziva na još veći oprez i dobru
pripremu prije nego što se s asfalta zakorači stazama i bogazama.
Nažalost, u vrijeme kada sam tragala
za stazama nije se baš mnogo informacija moglo pronaći. Tek jedna, od Pala do
Jahorine, koja će kasnije postati dijelom Jahorina Ultra Traila i poveznicom
koja spaja Bijelu i Zelenu transferzalu puta Via Dinarica. Trebalo je vremena,
istraživanja, hrabrosti, istrajnosti i volje da se stekne autonomnost i prikupi
koliko-toliko iskustva koje sad mogu podijeliti s onima koji bi da probaju
trail. Vjerujući da će vremenom biti sve više nas potpuno ludih za
trčanjem u prirodi, otvaram novu sekciju na blogu posvećenu trail runningu, Brdo trčim jer štrčim!
Cilj je da vam s malo teksta i
nešto slika opišem staze kojima se može trčati kako bih vam olakšala pripremu
za trening. Ili dala ideju kako da provedete popodne ili vikend. Ili ako ste u posjeti Sarajevu, kako da učinite boravak sadržajnijim.
Lokacija: Planina Trebević se nalazi јugoistočno od Sarajeva. Visoka јe 1627 metara i nadovezuјe se na planinu Jahorinu. Pripada Dinaridima. Od Sarajeva do Trebevića se stiže asfaltnim putem, sa više strana. Dio Trebevića koji se nalazi u Federaciji BiH i kojim upravlja Kantonalna javna ustanova za zaštićena prirodna područja ima status „zaštićenog pejzaža“, dok je drugi njegov dio koji se nalazi u Republici Srpskoj bez posebnog statusa. Obronci planine se spuštaju u grad a sarajevske mahale sežu visoko prema prvim usponim. Čini se da je planina sišla u grad i da je njegov neodvojivi dio.
Planinarski objekti na Trebeviću: Napretkov dom, Planinarski dom Čelina, Planinska kuća Grm.
Poznata izletišta: Brus, Prvi šumar
Brus je poznato izletište na Trebeviću.
Od centra Sarajeva je udaljen 8 km. Nalazi se na 1150 mnv na starom putu prema
Jahorini. Do Brusa možete automobilom ili GRAS-ovim kombijem koji danima
vikenda saobraća na liniji Latinska ćuprija – Trebević dva puta dnevno, u 09:00
polazak i 17:00 povratak. Uz cestu su uređena parkirališta. Osim restorana s
domaćom kuhinjom, na Brusu su namjenski izrađena roštiljska mjesta za iznajmljivanje
izletnicima koji žele da spremaju vlastitu hranu, uređene šetnice i tereni za
odbojku, basket i mali fudbal. Moguće je iznajmiti brdski bicikl, quad ili
teren za paint ball. Uz ljetnu baštu restorana Brus nalazi se park za djecu sa
sadržajima za igru pogodnim za uzrast od 3 do 13 godina. Ako dolazite s porodicom, dok vi odradite svoj trening, ostali članovi se mogu zabaviti i rekreirati na neki drugi način.
Staza: Brus - Dobre vode - vrh - greben - Dobre
vode - Brus
Početak/cilj: Brus, parking kod
Vodovoda
Dužina staze: 8,65 km
Vrsta: kružna
Podloga: zemljana staza, šljunak,
šumska staza – jednostupica (single track), tehnička staza preko grebena
Start: 1,149 mnv
Najviša tačka: 1,627 mnv
Uspon: 492 m
Spuštanje: 492 m
Težina: srednje teška (zbog grebena)
Kraći opis: Do vrha je 4 km lakšeg uspona, u početku 1,2 km zemljanom stazom, zatim šljunkovitim putem koji postepeno prelazi na uzanu pločastu stazu a zatim do vrha mekom zemljanom stazom prekrivenom iglicama četine. Prelazak preko grebena je teži jer je staza tehnički zahtjevna. Nakon silaska jednostupicom (single trackom) s grebena, spust je zemljanom stazom do kraja.
Preporuka za opremu: Trail patike su
obavezan dio opreme. Imati u vidu da na vrhu planine često duvaju vjetrovi zbog
čega je poželjno imati vjetrovke prilagođene godišnjem dobu.
Voda i okrepa: Početnicima
preporučujem manju bočicu vode toliko da im je dovoljno do Dobrih voda, izvora koji se nalazi na dijelu
staze kojim prolazite dva puta, prvi put na 1,2 km i drugi put u povratku na 7,5 km.
Napomena: Staza najvećim dijelom
prolazi kroz gustu šumu koja će vas štiti od sunca, kiše ili vjetrova. Sam
greben planine je ogoljen i osim niskog grmolikog rastinja nema prirodnu
zaštitu i sklonište od sunca, vjetra ili kiše. Dužinom staze nema kuća, ali ćete sresti dosta planinara. Na vrhu je rtv toranj i objekat u kojem redovno dežuraju timovi koji ga održavaju tako da im se možete obratiti u slučaju nevolje.
Savjet: Ako ste trkač/ica bez iskustva u trail trčanju onda prilagodite brzinu kretanja elevaciji, podlozi, vlastitoj kondiciji. Na treningu trebate uživati, osvjestiti svoje biće novim iskuistvom. Vodite računa o bezbjednosti, pratite markaciju, oznake i putokaze. Vremenom ćete steći automnost ali za početak, oprez. Uvijek obavjestite ukućane ili prijatelje gdje ste i kad se planirate vratiti. Nosite telefon s napunjenom baterijom sa sobom. (Za više korisnih informacija, svakako pročitajte i Trail trčanje za početnike.)
Izgled staze:
Vertikalni profil:
Foto vodič
Lokacija: Brus
Start:
Zemljanom stazom, 1,2 km, postoji planinarska markacija
Oštro skretanje lijevo na šljunkoviti put kod Dobrih voda (orjentir razrušeni objekat)
Od Dobrih voda šljunkovitim šumskim putem
A onda malo kamenim "stepenicama"
Zatim staza postaje sve mekša a pogledi sve ljepši
Nakon oštre serpentine u desno, gazite najmekšom stazom kojom ste ikada trčali... do vrha
Prije skretanja desno prema vrhu i grebenu, bacite pogled na Sarajevo, Lapišnicu, Romaniju, Pale, Jahorinu, Puhovu ravan, sve je kao na dlanu
Single trackom (jednostupicom) prema vrhu
Vrh je za uživanje u svako doba dana
Pogled na greben
A zatim spust do njega
Preko grebena, oprezno
A može i ovako, Sunset Trebević Grebbening
Spust s grebena single trackom
Do zemljanog puta i putokaza za Dobre vode, tu skrećete desno
A onda najljepši dio staze, Her Trailness
Spust do Dobrih voda, a zatim zemljanom stazom do kraja, odnosno mjesta odakle ste počeli.
Kad isprobate stazu, podijelite utiske s ostalima. Ako ste mjerili vrijeme za koje ste je pretrčali, ostavite taj podatak u komentaru, možemo da pratimo rekord staze. Ako biste opisu dodali još neki sadržaj, prihvatam sugestije! Hvala!
ponedjeljak, 5. listopada 2015.
što blogerka nisam modna
pitam sebe vrlo
često
na evente da me
zovu
čuvaju mi super
mjesto
gdje je meni pamet
bila
kad sam pisat
odlučila
mjesto modom da se
bavim
sad trčanjem sve
vas gnjavim
šta s čim ide da
vam pišem
kome koje boje
stoje
na magazin da me
metnu
da po meni život
kroje
a mogla sam da sam
znala
modom sebi put da
krčim
mjesto pjesmu što
sad pišem
i u pjesmi trku
trčim
petak, 18. rujna 2015.
O jedinom bh maratonu i trkačkim furkama
Marathons will take you places
Klaus Westphal, Hartmann Stampfer, Giuseppe Raguso i Unto Peltoniemi su članovi Country Cluba, udruženja maratonaca koji imaju ludu furku da svoje finišerske medalje osvoje trčeći maratone i ultramaratone u što više različitih zemalja svijeta. Na njihovom sajtu postoji lista zemalja koje su odobrene od strane Kluba i zadovoljavaju postavljene kriterije. Svaki član udruženja može tražiti reviziju i inkluziju neke nove zemlje koja u datom trenutku nije na spisku. Ako trče trku koja prolazi kroz više zemalja, samo se jedna može računati u profilu učesnika. A na toj statistici, član i ujedno predsjednik udruženja, John Wallace, prednjači sa 125 zemalja u kojima je istrčao bar jedan maraton dok je drugi po plasmanu Klaus Westphal sa 100 zemalja koje je posjetio da bi svojoj kolekciji dodao još jednu finišersku maratonsku medalju. Jedna od tih 100 zemalja je i Bosna i Hercegovina koja se zahvaljujući maratonu „Stazama Branka Ćopića“ koji organizuje Atletski klub Sloboda iz Novog Grada, spada u listu zemalja koje imaju maratonsku trku. Upravo na ovoj trci sam upoznala četvoricu maratonaca sa početka teksta i saznala za njihovo neobično udruženje.
subota, 29. kolovoza 2015.
Jahorina Ultra Trail: kako sam ga preživjela
Sjedim u Rajlovcu, u kasarni Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, na
sastanku sam s pilotima i starješinama i slušam sebe kako im iznosim satnicu
startnih vremena četiri trke koje organizujemo u okviru prvog izdanja Jahorina
Ultra Traila: „Start najduže je u Višegradu, pet minuta nakon ponoći... ujutro,
u 7h Ravna Romanija... bla, bla... Sarajevo u 9... Jahorina u 11...“ i pitam
sama sebe: „Pa jesi li mogla ovo ikako još više zakomplikovati“, kao da do tog
trenutka nisam bila ni svjesna kompleksnosti same organizacije. Moji
sagovornici su iskusni piloti koji upravljaju Medevacima, helikopterima za
hitnu evakuaciju i u pripravnosti su tokom trke, na standbyu, u slučaju (za ne
daj Bože) potrebe za evakuacijom trkača. Teren kojim se trči je zahtjevan, po
prvi put organizujemo kompleksnu trku, trebalo je misliti o svemu. Dostavljene
su im rute, na kartama se traže mjesta za slijetanje, dogovara izviđanje
terena. Uspostavljamo liniju komunikacije, poseban broj samo za vezu s dežurnim
pilotima, ko koga zove, ko je uzbunjivač, ko su kontakti Gorske službe za
prihvat osobe za evekuaciju. „Šta ti je vojska“, razmišljam u sebi“. Upućuju me
da najavim kliničkim centrima održavanje trke i eventualnu mogućnost za prihvat
povrijeđenih ili kolabirajućih trkača, najavljujem da su u pitanju i strani
učesnici što sve skupa smanjuje procedure oko prijema i osigurava najbrže
moguće medicinsko zbrinjavanje.
Jedan od ciljeva
projekta Jahorina Ultra Traila je bio angažovati što veći broj subjekata,
pojedinaca, iskoristiti raspoložive resurse civilnog i vojnog sektora koji na
sreću postoji i da bi se uspostvljala civilno-vojna saradnja. Drugi segment
koji pokrivaju Oružane snage je medicinska pomoć. Na telefonskoj sam vezi s
dežurnim oficirom koji mi saopštava da su nam tri medicinska tima na
raspolaganju tokom trke, njihova imena, kontakt telefone kao i da imam
odobrenje da ih rasporedim na lokacije prema potrebi. Zahvaljujem se. „Dobro,
ja ću praviti raspored u nekoj razumnoj satnici, od 8 časova dežurstva“. „Ne,
Sanja, ovo su timovi koji su Vam na raspolaganju 48 sati. Iskusni su i na
terenu pokrivaju zadatke dok se posao ne završi do kraja“. Tako je i bilo.
Reagovali su naš poziv, kretali se prema trkačima kojima je trebala medicinska
pomoć do dolaska posljednjeg ultraša u cilj. Iskreno, nisam ni mogla zamisliti
da ću osim što po prvi put u životu učestvujem u organizaciji trke upravljati i
jednim, za ovu priliku uspostavljenim sistemom podrške kakav su nam ustupile
Oružane snage. „Pa ti komanduješ vojskom, Sanja“, rekoh sebi u bradu!
Hoćemo trku i naredne godine
„Ko misli da je
lako organizovati nešto kod nas, nek organizuje rođendan pa da vidi na kakve
sve probleme će naići“, riječi su podrške koje nam je uputio jedan od učesnika
uz čestitke na hrabrosti da se upustimo u ovako kompleksan projekat. „Trebate
biti zadovoljni“, „300 trkača na prvoj trci“, „4 trke ste imali“, „hoćemo trku
i naredne godine“ – sve su to pojedinačne poruke učesnika koje su stizale nakon
završetka trke. Ili bar onog oficijelnog završetka jer nama koji smo u organizaciji
trke, ona još traje (10 dana nakon zadnjeg finiša). Objektivno jer je još puno
posla koji se treba završiti i subjektivno jer se još budimo iz sna prije
alarma s idejom da trebamo postavljati zastavice, provjeriti sistem za mjerenje
vremena ili dočekati autobuse koji prevoze trkače do starta. Meni koja sam jako
samokritična i control freak je bilo teško prevaliti da smo zadovoljni prvim
izdanjem Jahorina Ultra Traila jer sam svjesna propusta koje smo imali tokom
dva dana ali su me pohvale i poruke koje su stizale natjerale da revidiram svoj
kruti stav i definitivno zaključim da imamo razloga biti zadovoljni učinjenim.
Trail u BiH
Moram biti
zadovoljna jer smo uspjeli mobilizirati jako puno aktera. Održali smo ekipu
koja se stalno osipala i nanovo uspostavljala. Uspjeli smo dovesti iskusne
trail trkače iz regiona i nove koji su po prvi put na stazi imali priliku
trčati po stazama u prirodi. Na prvo
izdanje Jahorina Traila došli su prije svega oni koji jednostavno vole Jahorinu
i nisu opterećeni onim svojatanjem „naša“ ili „njihova“ planina, došli su oni
koji vole trčanje i trkačka druženja bez onog „naša“ ili „njihova“ trka, došli
su oni koji su bili spremni podržati nas u nečemu novom u zemlji gdje niko
ništa ne radi, niti pokušava jer se unaprijed zna da je sve osuđeno na propast.
Nas je sreća pratila i otvarali smo sebi neka vrata osmjehom, neka šarmom, a
neka su za nas otvorili prijatelji koji ni ne žele da znamo da su nam pomogli.
Izuzetnim uspjehom smatramo to što nas je trka spojila s takvima. A moramo biti
zadovoljni i zbog sljedećeg:
· Nagovorili smo nove trkače da probaju trail
· Doveli smo vrhunske trail trkače na trku (Hvala svima!)
· Napravili dvije sertifikovane trke
· Uspostavili smo mrežu podrške i senzibilizirali partnere prema trailu
· Ohrabrili smo domaće iskusne trkače da trče i uče druge trail runningu
· Počele su najave novih trail trka u BiH
· Doveli smo sponzore koji žele pružiti podršku razvoju outdoora u BiH
· Ukazali smo na resurse u koje treba ulagati
· Doveli smo vrhunske trail trkače na trku (Hvala svima!)
· Napravili dvije sertifikovane trke
· Uspostavili smo mrežu podrške i senzibilizirali partnere prema trailu
· Ohrabrili smo domaće iskusne trkače da trče i uče druge trail runningu
· Počele su najave novih trail trka u BiH
· Doveli smo sponzore koji žele pružiti podršku razvoju outdoora u BiH
· Ukazali smo na resurse u koje treba ulagati
I još nešto. Što je
ekipa koja je organizovala trku toliko zagrizla za trail da je sve više njih
koji na sastanke koje dogovaramo uglavnom negdje po planinama, dotrče.
„Za prvu godinu, odlični ste“. „Pa mi na prvoj trci koju smo organizovali nismo ni imali okrepne stanice“. „Morate se okružiti trkačima i uključiti više volontera koji znaju šta im je zadatak“. „Trebate bolje markirati staze na mjestima gdje se staze ukrštaju ili prolaze kroz grad“. Sve su to prijateljski savjeti drugih organizatora ili trkača kojima smo malo išli na živce jer su izđirali par stotina metara više (neki i par kilometara), ili im nismo na vrijeme pružili informacije o izmjenama koje su se dešavale tokom samog događaja.
Poslije trke, sve može
Petak, subota i
nedjelja. Moj telefon nije prestajao da zvoni. Dobavljači, sponzori, partneri,
saradnici, trkači, vojska, policija, dizajneri, GSS, novinari, i povrh svega
lik kojem sam dužna predati neku potvrdu za auto koje sam mu prodala. Bijesan
je, kaže, „Daj ba, Sanja, kako ba, nemaŠ vremena da zavŠiŠ (ovo je „smekšano Š“ karakteristično za čaršijski govor, nastaje
strujanjem zraka između jezika i nepčanog svoda) jedan piŠljivi papir? Pa ko si, Šta radiŠ?
Mo`Š li u ponedjeljak?“ Kako ja njemu da objasnim šta ja već deset mjeseci
radim prije i poslije posla, čak i za vrijeme posla, na pauzima, slobodnim
danima i danima godišnjeg odmora?! „Da,
da, u ponedjeljak sve može“, govorim mu. „Samo da trka prođe, razmišljam, može
sve“. U subotu, predveče, u nekom od rijetkih zatišja, zazvonio je telefon a ja
bih se kao i svaki put skoncentrisala da skupim snage, pripremim se za
suočavanje sa još jednom kriznom situacijom i energično i u stilu sve-je-u-redu
izgorovila: „Moliiiim“. „Halo. Dobro veče Sanja. Amir Muminović na vezi“. Vođa
helikopterske posade. „Kako ste? Samo da provjerim da li je sve u redu i da Vam
kažem da smo Vam na raspolaganju“. Uredno se javio i u nedjelju da kaže da se
njihovo dežurstvo završava kao i da im je žao što nije bilo letenja (mislio je
na izviđanje). „Meni je drago što niste letjeli, jer bi Vaše polijetanje
značilo povredu i opasnost na stazi ali u svakom slučaju, hvala na podršci“.
Dežurni medicinski tim se u nedjelju nakon dolaska i zbrinjavanja posljednjeg
učesnika ultre javio i izvjestio da su svi koje smo čekali stigli u cilj i
zatražili da se ako dozvolim vrate u bazu. Tako to izgleda kada sarađujete s
vojskom. Sljedeće godine, trebujem garnizon!
Nakon završetka
trke, telefon je još par dana zvonio u mojoj glavi. Više puta sam se zatekla
kako posežem za mobilnim da provjerim je l`stvarno zvoni ili je meni odzvonilo za
stručnu pomoć.
To be continued...
A sad sve zamjerke
na jednu stranu i priznanje onima koji su pomogli ovom projektu a njih je uz
Oružane snage jako puno. Prvi bez kog jahorinskog traila ne bi ni bio je Alen Paliska,
direktor trke 100 milja Istre. Uz njegovo ohrabrenje i podršku, upustili smo se
u avanturu koja je imala za cilj afirmaciju novog sporta u BiH, angažovanje
više lokalnih zajednica iz oba entiteta, talasanje o temama o kojima se nerado
priča i puno posla za sve one koji se uhvate u kolo s nama. Prilika da trčimo i
volontiramo na njegovim trkama, dolazak i savjetovanje što nas što turističkih
radnika i hotelijera na Jahorini, preporuka sponzorima, partnerima, kontakti i
odgovori na pitanja koji su stizali u rekordnom roku nesebični su doprinos ovog jednostavnog i
jedinstvenog Istrijana. Dugujemo mu zahvalnost ali i ispriku zbog svih
pizdarija jer smo kao njegova škola trebali sve malo bolje pripremiti za
finale.
Od Milada do Mon Blana
A onda su tu brojni
drugi pojedinci i kolektivi koji su stali kao podrška. Sad ako krenem
nabrajati spisak je podugačak. Salomon i GMS Vitez kao tehnički sponzori. Javno preduzeće Šume Srpske sa Šumskim gazdinstvom Sjemeć na čelu. I planinarsko
društvo Stolac iz Višegrada, i Andrićgrad i Planinarski savez Republike Srpske
i Terra Dinarica, i Olimpijski centar Jahorina, Turistička organizacija IstočnoSarajevo, Opština Stari Grad sa svojim fantastičnim osobljem koje ne liči na
one stereotipe iz birokratskih sistema koji vam krv piju na slamku. Opštine
Istočni Stari Grad i Istočno Novo Sarajevo. Uključili su se i donatori, USAID i
UNDP koji su podržali uspostavljanje planinarskih staza i njihovu markaciju i
koji će izraditi putokaze koji su nedostajali na stazama, Kancelarija volonteraUjedinjenih nacija. Ambasada Njemačke u Sarajevu koja kroz naš projekat želi podržati
razvoj rekreativnog sporta, odnosno trčanja, traila i planinarenja. Cement Kakanj koji je bio tu da pomogne kada je trebalo graditi vidljivost i postaviti
jake temelje za dobru promociju u Regionu. Toyota BiH da se lakše, udobnije i
sigurnije vozikamo do odredišta. Canon da sve dokumentujemo. Zlatar Sead Sofić da replikama starog bosanskog nakita i novca nagradi najbrže. RTRS, radio Antena Sarajevo i Metromedia da se čuje i zna za nas širom BiH.