Prikazani su postovi s oznakom aktivan život. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom aktivan život. Prikaži sve postove

srijeda, 12. listopada 2016.

Zašto trčanje ne može biti dosadno

Kako trčanje učiniti zanimljivijimNa pomen nevježbačima da se aktivno bavite trčanjem, veoma često ćete prvo zapaziti njihov začuđeni izraz na licu koji odražava nevjericu da neko uopšte može da trči a da još nije odustao. Nakon toga slijedi komentar da je njima trčanje jednostavno dosadno i da tu nema ništa zanimljivo. S obzirom da takve sitaucije nisu nimalo rijetka pojava dala sam sebi izazovan zadatak da stanem u odbranu trčanja i argumentovano dokažem da svi koji slično tvrde nisu u pravu. 

nedjelja, 4. siječnja 2015.

Školsko takmičenje u bacanju pogleda u vis



Ispričaću vam anegdotu koju sam više puta prepričavala i svaki put mi je izgledalo kao da opisujem scenu iz nekog skeča Nadrealista ili kakvu montipajtonovsku situaciju apsurda. Doduše, tema iz naslova je preuzeta iz jedne epizode tzv. ratnih Nadrealista u kojoj se akteri takmiče u disciplini bacanja pogleda u vis. U ovom konkretnom našem slučaju, riječ je o istinitom događaju koji reflektuje surovu realnost školskog sporta u BiH, a vjerujem i šire jer npr. u Beogradu, metropoli poznatoj po noćnom provodu i megaprojektu grada na vodi, još uvijek postoje škole koje nemaju salu za fizičko vaspitanje. A priča ide ovako.

srijeda, 28. svibnja 2014.

Trči Evropo i (ne) čekaj na nas!



U martu 2014. godine Evropska komisija je objavila izvještaj „Sport i fizičke aktivnosti“ koji je sačinjen na osnovu istraživanja sprovedenog u 28 zemalja Evropske unije. Mi sa Balkana (BiH, Srbija, Crna Gora, BJR Makedonija) na osnovu jasnih pokazatelja možemo lako zaključiti kojoj grupi zemalja po pitanju razvijenosti sportske kulture i rekreativnih navika pripadamao. Osim toga, naš južnjački mentalitet koji u dobroj mjeri određuje i naš odnos prema radnoj disciplini i etici se reflektuje i kroz odnos prema rekreativnom sportu. Nije li zanimljivo što su se baš kod nas ustalile dvije izreke „lezi hljebu da te jedem“ i „bolje štruca u hladu, nego dvije na suncu“. Voljela bih da griješim, ali čini mi se da one najbolje sažimaju stavove velike većine naših sunarodnika koji će radije godine provoditi u debelom `ladu i bez mnogo fizičkog i mentalnog napora tratiti dane i sebi i drugima nego se aktivirati i učiniti svoj život sadržajnim. 


Sjever vs. jug




Opšti zaključak Izvještaja je da se u odnosu na 2009. godinu, kada je rađeno isto istraživanje, u Evropskoj Uniji malo manje vježba, tačnije za 3%. Međutim, važno je napomenuti da je na sjeveru kontinenta, u zemljama Skandinavije, zabilježen porast broja aktivnih vježbača dok je na evropskom jugu, broj onih koji se aktivno bave sportom sve manji. Da zaključimo, najviše se vježba u Švedskoj, Finskoj, Danskoj i Holandiji, (jednako kao i u Norveškoj koja nije obuhvaćena ovim istraživanjem), dosta manje u Italiji i Španiji, dok su najmanje aktivni Grci, Rumuni, Bugari, Portugalci. Zanimljivo je da je u nama najbližoj zemlji sa izraženom sportskom kulturom, Sloveniji, zabilježen porast broja aktivnih vježbača tako da statistika kaže da njih 15% najmanje pet puta sedmično vježba u odnosu na ukupnu populaciju od cca. 2.060.000 stanovnika. Onda ne čudi što se organizatori trka u regionu doslovno obraduju kada čuju da im na trku dolaze Slovenci jer dolaze organizovano i u velikom broju.



Trčanje najpopularnije


Jedna od predloženih mjera kojom se želi povećati broj vježbača u EU je promocija vanjskih aktivnosti koje su i najučestaliji oblik rekreiranja kod onih koji već vježbaju. Dakle, trčanje, bicikliranje, planinarenje, nordijsko hodanje su aktivnosti koje su već najzastupljenije pa se iz tog razloga preporučuju kako bi se sport i rekreacija omasovili kod generalne populacije. U zemljama sa najviše vježbača, najviše ima trkača i trkačica a njihov omjer na trkama je često oko 50:50, a ponekad i veći u korist učesnica. 



Život na sjeveru iz prve ruke


Kao nekoga ko je do sada imao priliku boraviti u inostranstvu samo turistički i službeno, zanimalo me je kako neko ko živi u Norveškoj, Švedskoj i Holandiji opisuje mogućnosti za rekreativno bavljenje sportom u svojoj društvenoj zajednici. Odlučila sam da stupim u kontakt sa prijateljicama koje već dugo godina žive u izabranim zemljama i zamolila ih da odgovore na upitnik koji sam koncipirala tako da dobijem bolju sliku o tome koliko su fizičke aktivnosti sastavni dio svakodnevnice različitih grupa: djece, zaposlenih, starijih. Zanimalo me je koliko su im sportski tereni dostupni kao i njihovo lično mišljenje zašto je vježbanje toliko zastupljeno u kulturi u koju se integrišu. 

Vježbanje i korporativna kultura


S obzirom da je u norveškoj, švedskoj i holandskoj kulturi svijest o značaju vježbanja izuzetno razvijena, ona je sve češće dio korporativne kulture mnogih kompanija. U ovim zemljama, ukoliko ste zaposleni i na posao dolazite biciklom (u nekim dijelovima Švedske 30% populacije), najčešći slučaj je da vam je poslodavac obezbijedio siguran parking prostor za vašeg dvotočkaša, unutar objekta u kom radite lični ormarić u koji možete odložiti svoje stvari, prostoriju u kojoj se možete presvući i tuš kako biste se osvježili i tako mirisni i napunjeni energijom, započeli svoj radni dan. (Kod nas veliku većinu ne možeš motivisati na redovno tuširanje a da ne govorim o redovnom vježbanju!) Osim toga, kompanije zaposlenima sve češće pružaju mogućnost plaćenog treninga u radno vrijeme (do 1h sedmicno) kako bi podstakli osoblje da redovno treniraju radi prevencije bolesti i tegoba koji nastaju zbog višesatnog sjedenja i smanjene aktivnosti u tom periodu. Ovo međutim ne znači da poslodavci na sjeveru više vole svoje zaposlene nego je prostom računicom dokazano da preventivnim djelovanjem smanjuju njihovo odsustvo s posla zbog bolesti i povećavaju njihovu produktivnost. 

Da li se Skandinavci rađaju kao altete?


Odgovor na pitanje iz podnaslavo je naravno: NE! Ali ako ste imali sreće da se rodite npr. u Norveškoj, onda od malih nogu pripadate tradiciji koja njeguje kulturu vježbanja, izloženi ste ambijentu u kojem su tereni za raznovrsne sportove svuda oko vas i dostupni svima, i najvejrovatnije ćete čak i kao prosječan klinja, već do četvrtog razreda osnovne škole prepješačiti, prepedalati, preskijati ili preplivati više nego što će prosječan ljenguz s juga do svoje 40 godine! Evo i zašto. Djeca u školu uglavnom idu pješice. Ukoliko žive daleko od škole, roditelji organizuju „šetačke grupe“ pa djecu u smjenama prate na putu od kuće do škole i obrnuto. Zimi je skoro obavezno da svi hodaju na skijama zbog čega lokalne samouprave ulažu značajna sredstva i uređuju staze, odnosno trake za hodanje na skijama čak i više puta dnevno tokom sezone. Imaju redovno čas fizičkog vježbanja a prvačići jednom sedmično imaju nastavu u prirodi. Kod nas školski kolektivi jedva uspiju jednom (češće nijednom) da organizuju nastavu u prirodi tokom osam, odnosno devet godina osnovnoškolskog obrazovanja.


Šta Skandinavci rade u slobodno vrijeme


Imala sam sreću prije nekoliko godina provesti 15 dana u sportsko-rekreativnom kompleksu u Danskoj koji je gostima nudio mogućnost korištenja terena, opreme i stručnog osoblja za doslovno sve sportove koje možete zamisliti. Kada je vaš životni stil takav da vam je vježbanje dio radne sedmice, onda i slobodne dane koristite za aktivan odmor i boravak u prirodi. Odlazak u prirodu vikendom i fizičke aktivnosti na otvorenom su pravila koja važe skoro za sve porodice, po mnogo čemu, nama dalekog sjevera. Dok je nama prva asocijacija na vikend u prirodi roštilj i gajba piva u potoku, njima odlazak u prirodu podazumijeva aktivan odmor koji provode u šetnji, nordijskom hodanju i skijanju, planinarenju, bicikliranju. Oni ne vježbaju samo da bi smršali niti isključivo radi zdravlja već i zbog zabave, i kako kažu mnogi koji su migrirali ka sjeveru, kako bi lakše podnijeli teške klimatske uslove. 

Bicikliranje


Biciklo je na sjeveru glavno prevozno sredstvo. Na svakom ćošku su mjesta predviđena za parkiranje na kojima možete ostaviti svoje biciklo, zaključati ga a često i samo prisloniti uz par stotina sličnih vašem jer na sjeveru kontinenta voze modele bicikala koja sigurna sam velika većina nas sa ušminkanog juga ne bi ni pogledala, a kamo li uzjahala, pa ih tako niko ni ne krade. A i ako neko uzme vaš, valjda vi samo uzmete sljedeći tuđi, šta li, kao što mi radimo kad ustanovimo da nam je neko iz stalka u kafiću ukrao kišobran. Pedala staro i mlado, do vrtića, do posla, do škole, do kuće, do kafane. Pedalaju svi, od kolijevke pa do groba. Oni drugačije ne znaju. 


* Zahvaljujem se Azri Avdagić, Jeleni Miljatović-Bjelica i Danijeli Hagblom, mojim dragim prijateljicama, koje su konkretnim primjerima učinile ovaj tekst sadržajnijim i slikovitijim.

ponedjeljak, 17. ožujka 2014.

Kako se iz fotelje može unaprijediti trčanje


Iako je rekreativno trčanje aktivnost koju promovišem kao oblik fizičkog vježbanja dostupan svima, aktivnost koja najviše zavisi od volje i istrajnosti samog trkača i trkačice i za koju mu/joj je potrebana minimalna oprema, postoje i drugi preduslovi koji značajno mogu da ohrabre nevježbače da uvedu trčanje u svoju rutinu. Nama koji redovno vježbamo ne treba mnogo: par patika, odgovarajuća trkačka oprema za sve vremenske uslove, nekome muzika ili gedžeti za sve i svašta. Treba nam trotoar, tartan, travnata ili šumska staza. I to je to. Ali da li su naša svijest i priča o trčanju dovoljne da ubjede nevježbače da je to sve što im treba: tene, šorc i atlet majica? Naravno da nisu!



Postoji li interes za razvoj rekreativnog trčanja 


Želja mi je da preispitam odgovornost i obaveze šire društvene zajednice, tačnije administrativnih uprava u izgradnji rekreativnih navika generalne populacije sa posebnim osvrtom na rekreativno trčanje. Postavljam pitanje: Šta jedna lokalna samouprava može da uradi kako bi pokazala da zaista vodi računa o dobrom stanju cjelokupnog bića svojih građana? To što opština podržava profesionalni sport genearalnoj populaciji ne znači mnogo po pitanju unaprjeđenje kvaliteta njihovog života i zdravlja. Budžetska sredstva se prioritetno raspoređuju lokalnim fudbalskim klubovima koji su sami po sebi u pogledu finansiranja, bure bez dna. Argumenti su uglavnom isti: klub treba održati u ligi, treba dovesti novog trenera, u upravu uvesti ljude iz biznisa i politike, nova strategija će vratiti staru slavu, novo pojačanje jeste skupo ali će na terenu opravdati sva ulaganja... Neću da spominjem manipulacije licima i sredstvima koja se redovno dešavaju u ovim preobraćanjima fudbalskih klubova koja ciklično pogađaju naše osiromašene budžete. S druge strane, opštoj populaciji ostaje samo da maše transparentima na stationu ili da „maše ušima“ ispred tv ekrana.

Nakon fudbala dolaze košarkaški klubovi, pa odbojkaški, pa rukometni, skijaški, a onda i atletski. E super, sad mislite, dobro, konačno i nešto novca za trkače što će odgovoriti na pitanje kojim sam otvorila polemiku, ali nije tako! Nažalost, profesionalni atletski klubovi se uglavnom ili isključivo bave pripremom profesionalnih sportista i rijetko su posvećeni promociji rekreativnog trčanja što daje jasnu poruku  nevježbačima da se bave sami sobom. Tužna slika, zar ne?

Kako mijenjati svijest netrkača o trkačkoj kulturi









S obzirom da ovih dana dogovaram saradnju sa jednom lokalnom samoupravom koja želi da promoviše trčanje kao jednostavan i svima dostupan vid rekreacije, analiziram postojeće stanje i pronalazim moguće mjere lokalnih politika koje zaista mogu imati efekta i omasoviti trčanje. Šta je prva stavar koju treba učiniti? Promijeniti svijest netrkača o trkačkoj kulturi i omogućiti im vježbanje jednostavnijim a neke od mogućih mjera su:

  • Izgradnja i uređenje staza za trčanje u naseljenim zonama ili prirodi što šalje jasnu poruku da lokalna samouprava smatra vježbanje važnim i vodi računa o unaprjeđenju i očuvanja zdravlja lokalnog stanovništva. Ujedno, na ovaj način se pomaže nevježbačima da bolje koriste raspoloživo vrijeme jer ne moraju smišljati i tragati za novim lokacijama i odvoziti se negdje drugo da bi trčali. Ovakva mjesta bi okupljala i već aktivne trkače što bi početnicima svakako dalo sliku masovnosti trkačke kulture i bilo motiv više za vježbanje.
  • Podrška školama trčanja za početnike bilo da su oni gimnazijalci, trudnice, žene ili muškarci u najboljim godinama, penzioneri, zatim saradnja sa udruženjima za promociju rekreativnog sporta i unaprjeđenja zdravlja kroz sport bi takođe omasovila trčanje što bi značajno moglo promijeniti predstavu koju opšta populacija ima o trkačima-rekreativcima jer kad svi trčimo, manje onim drugima štrčimo.
  • Organizovanje lokalnih trka zadovoljstva, takmičarskog ili revijalnog tipa koje bi na javnom mjestu okupljale rekreativce i profesionalne sportiste kojima je trčanje sastavni dio treninga.
  • Saradnja sa školama, zdravstvenim ustanovama, centrima za savjetovanje o ishrani, lokalnim medijima, investitorima bi uključilo relevantne aktere iz zajednice i pokazalo da se promocijom rekreativnog trčanja u cilju unaprjeđenja zdravlja lokalnog stanonvištva trebaju baviti svi.
Zato, dragi sugrađani koji sjedite u udobnim foteljama opštinskih, gradskih, kantonalnih, republičkih, entitetskih i državnih uprava, pokažite malo više interesovanja za rekreativni sport, konsultujte se sa trkačima i načinima kako da ovu svima dostupnu disciplinu učinimo da takva i bude, odriješite kesu i izdvojite sredstva koja su potrebna da se trčanje u vašoj zajednici omasovi i na kraju krajeva, ustanite iz te iste fotelje i potrčite sa nama jer tako ćete nas najbolje uvjeriti da vjerujete u nas i da vam je stalo!



četvrtak, 24. listopada 2013.

Djevojčice, djevojke, žene na trčanju


22.09.2013. godine u Sarajevu je održana prva trka koja je u cilju promocije aktivnih i zdravih životnih stilova, na Vilsonovom šetalištu okupila djevojčice, djevojke, žene koje su došle istrčati 3km dugu stazu. Trka je nazvana „Djevojke na trčanju“ što je izazvalo online rasprave i polemike. Kako jezički, politički ostati korektan i opisati grupu za koju je trka bila namjenjena a da mi ne zamjere lingističari/ke, političari/ke, feministi/ce i ostali. Pripadnice slabijeg/nježnijeg pola odavno nisu, ako hoćete da ih nazovem ljepšim polom, mnoge će se uvrijediti jer se onda podrazumjeva da se posmatraju samo kao objekat pa da trče isključivo da bi bile lijepe. Dame? Drugarice?



Jednostavno rečeno, tamo su bile trkačice. Mislim da sam upoznala jednu od najmljađih učesnica trke jer smo zajedno pretrčale kraću dionicu držeći se za ruke i razgovarajući. 7 joj je godina i osim mog društva tokom trke, uglavnom je trčala sama. Oduševila me svojom voljom i odlučnošću da trku završi do kraja. Bile su tu još osnovnoškolke, srednjoškolke, studentice, djevojke, udate i razvedene, žene srednjih godina, dame zrele dobi. (Any objections so far?) S obzirom da je trka održana prvi put i uzimajući u obzir kulutru osporavanja koju ovaj grad njeguje, bilo nas je dovoljno. Dovoljno da isto ponovimo i naredne godine, tad u većem broju i pomognemo i drugima da se odluče na trčanje, ne zbog izgleda, ne zbog cool trenda, nego zbog zdravlja, druženja i podrške.



Mnogi su sebi dali za pravo da kažu kako je bacanje para organizovati trku koja poziva žene na bavljanje sportom jer su žene ravnopravne u bh sportu još od bivšeg sistema pozivajući se na neke sportistkinje koje su ostale zapamćene po svojim uspjesima u košarci, skijanju ili nekim drugim sportovima. Više je razloga zbog kojih se želim zadržati na ovim tvrdnjama.

Da su žene u sportu neravnopravne potvrdiće vjerovatno velika većina djevojčica, djevojaka i žena koje su u klupskim sportovima u kojima su uglavnom u sjeni svojih muških kolega. Baš kao što reče moja prijateljica čije kćerke igraju fudbal u najboljem bh klubu i u A i U19 reprezentaciji naše države, žene treniraju kad muškarci završe, preskačući preko ograde jer čiko koji inače čuva stadion neće ili ga niko ne plaća da bude tu dok cure igraju lopte! A onda idu kući oznojene u mokroj opremi jer nema ženskih svlačionica.

Godinama je jedna od ikona ženske košarke ne samo na prostoru bivše SFRJ nego i Evrope bila žrtva porodičnog nasilja. Raziji Mujanović koja je konstitucijom odavala utisak nezaustavljive siline i muške snage, su trebale godine ohrabrenja i podrške kako bi prekinula patnju i razvela se od nasilnog muža. Koliko je puta s modricama koje se ne mogu sakriti došla na trening a da se niko nije odlučio prijaviti nasilnika. Uostalom, to je tad bila privatna stvar supružnika, a danas kad je krivično djelo, situacija nije ništa bolja jer je u protekloj godini 11% žena bilo izloženo nekom obliku nasilja.  

Novac potrošen za organizaciju ove trke je uglavnom (ili 100%) norvešeki. Ako iko treba da se buni zbog načina njegovog trošenja onda su to isključivo kraljica Sonja, Vlada, građani i građanke Norveške. Kad već govorimo o zemlji-donatoru, zanimljivo je spomenuti da su Norvežani 2010. godine organizovali maraton na kojem je učestvovalo blizu 16.000 trkača od čega su skoro 50% bile žene. Radi poređenja, vrijedi istaći da su na poslednjem sarajevskom polumaratonu od ukupno 419 učesnika koji su završili trku, 94 žene što je oko 22%. Od ukupnog broja žena koje su trčale, 35 su bh državljanke. Zar to nije statistika koja pokazuje da nas malo u BiH trči? Uostalom, trčanje je izuzetno koristan i jeftin sport zbog čega treba insistirati na njegovoj masovnosti. 

Upravo razmišljam o venecuelanskom filmu "El Sistema" koji govori o programu muzičkog obrazovanja za svu djecu u ovoj južnoameričkoj zemlji. Finansiran je javnim sredstvima i ima za cilj da djecu, uglavnom iz siromašnih porodica, skloni sa ulica. Utopija ili ne, ali i sport bi trebao učiniti dostupnim svima na isti način.    



Glavni organizatori trke nazvane „Djevojke na trčanju“ su muškarci, njih trojica, dugogodišnji trkači koji su inače jedini zaslužni što Sarajevo ima polumaraton. Moram priznati da su oni moji drugari i da su mnogo doprinijeli mojim trkačkim poduhvatima. Istina je da je možda po koja žena asistirala u organizaciji trke ali su oni i u ovom slučaju osmislili i rukovodili njenu realizaciju. I to mnogo govori o nama ženam. Gdje smo bile sve mi sposobne i aktivne da umjesto njih organizujemo trku ili kakvu sličnu aktivnost? Sve i da jesmo to same uradile, onda bi neki vjerovatno rekli da smo to uradile u svrhu samopromocije i opet ne bi valjale nikome! Čak ni ženama!

10 razloga zašto izabrati trčanje



Bilo koja sportska disciplina je svakako bolji izbor od najmasovnijeg principa kom je odana opšta populacija a to je dosledno izbjegavanje aktivnog životnog stila! Plivanje, skijanje, tenis, biciklizam... sve su to sportovi koji daju mogućnost vašem tijelu da se pokrene i potroši kalorije kojim ste ga opteretili, da ojača, za očuva vitalnost, da se lakše izbori s bolestima. Takođe, jača vaš duh, samopuzdanje jer ukoliko budete istrajni u disciplini koju izaberete, nesporno da će vaše performance vremenom bivati sve bolje.