Trčanje vs trke

Toliko volim trčanje da mi ni traljavo organizovana trail trka ne može pokvariti raspoloženje ili plan da uživam u prirodi. Lako se adaptiram, reorganizujem, prebacim na plan B. Prošle godine na Sutjeska trekingu koji je Šimun Cimerman sa svojom ekipom organizovao na Magliću, ja sam sa svojom ekipom odlučila da umjesto da učestvujemo na trci za koju ni sam organizator nije bio siguran da će iko završiti u definisanom vremenskom limitu, ipak istrčimo trening od 20-ak kilometara i okupamo se na predivnom srcolikom Trnovačkom jezeru. Nešto drugačija situacija sa sličnim ishodom samo bez kupanja u jezeru se desila protekle nedjelje na Avali na otvaranju lige Skyrunning Serbia gdje smo nakon par kilometara lutanja po šumi zajedno s krdom izgubljenih trkača, umjesto dalje potrage za markacijom koju je organizator trke postavio kao da je skriveno blago iz istoimene igre, odlučili istrčati trening u savršenom ambijentu avalske šume. Ali ekipa s kojom sam se gubila po stazama nije bila jedina bez ideje kuda dalje. Za one koji nisu bili na trail trci na Avali, rećiću samo da je zbog nedovoljno dobre markacije i signalizacije na stazi, od trke odustalo više od pola učesnika.

E sad, to što sam ja potegla iz Sarajeva da podržim početak nečega što bi trebalo donijeti veliki iskorak u off road trčanju u Srbiji je nešto drugo. Trening sam mogla trčati i na Trebeviću koji mi je ispred nosa pri čemu ne bih potrošila ni feninga a uz novac bih uštedila i vrijeme pa umjesto što sam do Beograda i nazad putovala 9 sati, mogla što šta drugo uraditi. Ali cijela situacija me natjerala da razmislim malo bolje o svemu što se desilo i odnosu organizatora trke prema trkačima. Zbog onih koji će se tek upustiti u iskustvo trčanja trka u prirodi, i onih koji redovno učestvuju na njima, izdvojila sam ključne kriterije za ocjenu kvaliteta trail trke na osnovu kojih možete lako sami procjeniti na kom organizacijskom nivou je trka čiji ste učesnici.

MUST DO LIST za organizatore trail trka iz pera trkača

Prije svega, ono što je prioritetno, i bez dalje rasprave najvažnije na trail trci je MARKACIJA. Ona može biti stalna i privremena. Stalnu markaciju čine oznake dužinom staze a najprepoznatljivija je crveni krug sa bijelim krugom u sredini. Na mjestima gdje se staze ukrštaju, postoje putokazi. Privremena signalizacija mogu biti trakice koje se vežu za grane, debla ili šiblje. Mogu biti od PVC materijala ali i od krep papira kakve sam vidjela na Avali. Takođe se za privremenu markaciju mogu koristiti i zastavice koje se ubodu u zemlju a zatim nakon trke pokupe što je možda najbolje i po pitanju zaštite životne sredine najčistije rješenje. Tamo gdje nema putokaza, na mjestima na kojima se staza ukršta sa drugom stazom, šumskim putem ili cestom, potrebno je postaviti privremenu SIGNALIZACIJU koja će pomoći trkaču da bez puno dileme izabere pravi put. Iako se standardna planinarska markacija postavlja u visini očiju, za trail trkače najpodesnije je privremenu markaciju postaviti nisko, tačnije na zemlji, jer je njihov pogled usmjeren prema podlozi po kojoj trče. 

Uz dobru markaciju, sljedeće što je važno su OKREPNE STANICE.  U zavisnosti od dužine i težine staze, poželjno je da uz vodu i neko energetsko osvježavajuće piće, sadrže i hranu, uglavnom svježe voće kao što su banane, narandže ili limun, suvo voće a one bolje i krekre, sir, pa čak i napolitanke i čokoladu. Ultramaratonske trke imaju i stanice na kojima se služi topla supa ili kakva slična okrepa.

Da bi prva dva standarda bila zadovoljena, organizator trke srazmjerno dužini staze i broju učesnika, angažuje DOVOLJAN BROJ VOLONTERA koji će pomoći učesnicima u snalaženju u startnoj zoni, na okrepnim stanicama, u zoni finiša. Volonteri ostvaruju neposredan kontakt sa učesnicima i jako je važno da su dobro upoznati sa zadacima koji su im povjereni, da su profesionalni i odgovorni, motivisani. Nasmijan i zadovoljan volonter – nasmijan i zadovoljan trkač.

Da se razumijemo, trkač i na dobro markiranoj stazi može zalutati. Dešava se. Zbog takvih situacija, svaki učesnik, MORA imati KONTAKT OSOBE zadužene da ispred organizatora pomogne u lociranju izgubljenog trkača. Na Risnajku u Gorskom Kotaru sam vidjela odlično rješenje kako da trkač svakog trenutka zna gdje se nalazi i koga može da pozove u slučaju da se povrijedi ili izgubi jer su sve informacije bile na startnom broju i one bitne trkaču okrenute tako da ih čita lako.

BRIFING pred trku je prilika da se osoba delegirana ispred organizatora (možda je najbolje da to bude direktor trke) obrati učesnicima i skrene pažnju na neke bitne informacije u vezi sa stazom, markacijom, okrepnim stanicama, kontrolnim tačkama, vremenskom limitu. Ako postoje neka rizična mjesta, na njih treba ukazati. Ako je trka međunarodnog karaktera, onda obavezno sav sadržaj učesnicima prenijeti na domaćem i bar engleskom jeziku. Ako je staza trke čuvana u tajnosti do samog starta, onda je organizator mora objasniti, etapu po etapu.

MAPA je nešto što olakšava kretanje i dobro dođe čak i kada je staza savršeno markirana. Ne moraju biti pojedinačne ali jedna ili dvije mape malo većeg formata koje se mogu postaviti u startnoj zoni, pomoćiće učesnicima da vizuelno zapamte formu staze pa će onda lakše pratiti markaciju. Takođe, na mapama treba ucrtati gdje su okrepne stanice jer trkači, bilo da su takmičari ili rekreativci koji se oslanjaju isključivo na osvježenje koje je organizator pripremio, trebaju da znaju gdje su iće i piće kako bi mogli rasporediti snagu i eventualne vlastite zalihe.

Nije nužno, ali dobar organizator se uvijek potrudi da organizuje AFTER/PASTA/GULAŠ/PASULJ PARTY za sve učesnike ili bilo kakav vid druženja koji će zadržati finišere i publiku u ciljnoj zoni. Svakome se žuri nakon trke kući ali je poenta da se to druženje produži, napravi atmosfera, razmjene mišljenja, oslušne koliko su učesnici zadovoljni da bi se eventualne greške drugi put ispravile. Istinu govoreći, to su uglavnom najneukusnije paste i čorbaluci koje možete dobiti ali ritual zajedničkog objedovanja ili ispijanja piva produbljuje veze u trkačkoj zajednici a i trkač sitog stomaka će zadovoljniji otići kući.

Iako nikad ne razmišljam o NAGRADAMA jer ne jurcam na iste, učesnicima je važno da znaju šta je organizator obezbijedio kroz nagradni fond. Nije bitno da li je nagradni fond iz sredstava koja se obezbjeđuju startninama ili od sponzorskih kontribucija ali je lijepo vidjeti da se i o tome vodilo računa. Bogate nagrade privlače takmičare ali po meni, se ni u kom slučaju, ne trebaju različito tretirati pobjednice i pobjednici na trkama! Zašto bi pobjednik koji je stazu iste dužine i uspona pretrčao malo brže u svojoj konkurenciji prosto zato što je biće fizički jače dobio veći iznos ako je nagrada novčana ili skuplje robne nagrade od pobjednice u ženskoj konkurenciji?!

Dobra promocija, kampanja, dronovi, kamere, fotografi, folovi, golovi, majice, medalje – sve je važno ali se ne smije kvalitet pripreme i realizacije trke zasnivanti na njima. Bitna je suština i manje će trkači zamjeriti ako nije bilo kamera, to što su dobili lošiju majicu ili što nema medalja ako su ključne stvari bile kako treba.

Avalski postmortum

Šta je od svega ovoga bilo na Avali a šta nije, šta je moglo biti bolje, procjenite sami. Svako za sebe neka evaluira i ocjeni organizaciju trke. Mene je dobro raspoloženje držalo cijeli dan a najsrećnija sam bila kada sam gacala po blatu, proklizavala, jurcala i kikotala se od srca. Osim toga, 16 kilometara se savršeno uklapalo u moj program treninga i taj dan na Avali sam trebala vidjeti od čega sam – predhodni dan sam na treningu trčala 42 km i upravo ta brdska trka mi je pokazala da sam spremna za prvu ultru i da se dan nakon treninga dužine odlično nosim s usponom. Organizatoru zamjeram što mi je prekinuo tu sreću jer nakon što sam odustala od trke, prebacila sam se na trening koji više nije imao istu draž. Još mu više zamjeram to što je ovo prva zvanična trka koju nisam završila, inače, nikad ne odustjem.

Da se razumijemo, mi trkači smo potrošači i u toj ulozi, osjetila sam se oštećenom pa sam s pravom od organizatora tražila da mi startninu Avalske trke prebaci za „Sokolov put“, trku koju u okviru lige organizuju 1. maja. To je jedina trka za koju sam još prošle godine u ljeto bila sigurna da ću je uz Sarajevski polumaraton trčati u 2015. godini. A odlučila sam je trčati ne zbog preporuka i dobre organizacije jer istu ekipu i sa prošlogodišnjeg „Sokolovog puta“ bije loš glas već zbog prelijepih krajolika na potezu Niška banja - Mosor - Sokolov kamen - Trem.  

Nebesko trčanje i nebeski narod

Nadam se da niko neće zlonamjernim shvatiti što u podnaslovu povezujem ove dvije sintagme ali prosto nisam mogla odoliti! Ono što za kraj želim da poentiram jeste da Srbija treba da ima svoju Skyrunning ligu zbog svih nas koji smo u nedjelju bili na Avali. Iskreno govoreći, sve da mogu vratiti vrijeme unazad, ja bih opet otišla da trčim tragovima srna, samo bih stigla dan ranije i pretrčala ih prije trke uzduž i poprijeko da se onda sutra mogu mirne duše izgubiti i odustati od trke. Međutim, organizator lige NE SMIJE sebi dozvoliti više niti jedan propust jer se od prvog kola najviše očekivalo a najmanje dobilo. Ovo je trebao biti test i ne mogu da ne pomenem svoju brigu da ako organizator nije mogao na nanižoj planini kako treba markirati najkraću planiranu stazu u sezoni, pri čemu je šuma već od ranije bila prožeta dobro označenim stazama, kako će onda na Staroj ili Šar planini ili Tari na trkama na 50 km ili više. Brinem se jer ću na Tari trčati 80, tamo nema gubljenja i odustajanja!  

Za kraj, Avala

Planina Avala je visoka svega 511m a to je nadmorska visina na kojoj mi Sarajlije živimo. Udaljena je od Beograda svega 18 km, dakle do nje možete dotrčati bez problema ili se do nje prebaciti busom ili kolima i odraditi savršen trening. Krajem 2007. godine, Skupština grada Beograda proglasila je Avalu zaštićenim prirodnim dobrom sa ukupnom površinom od 489 hektara. Obrasla je listopadnom i četinarskom šumom. Na vrhu planine podignut je Spomenik Neznanom junaku, djelo Ivana Meštrovića posvećeno srpskim junacima iz Prvog svjetskog rata. Na putu prema Beogradu, u selu Jajinci, nalazi se Spomen-park na mjestu gde su Nijemci, tokom Drugog svjetskog rata, strijeljali oko 80.000 ljudi.